Piše: Miljan STANIŠIĆ
Početkom četrdesetih godina 19. vijeka manastirska škola u Ostrogu prerasla je u svjetovnu. U njoj su uglavnom školovani učenici iz Bjelopavlića, a bilo je i onih iz susjednih krajeva. Kako je do tada u manastiru Ostrog skoro vijek i po funkcionisala manastirska škola, mada ne u kontinuitetu, ovdje je bilo mnogo lakše i kvalitetnije organizovati nastavni proces. Da je ova škola imala svoj renome i kvalitet pokazuje i to da je nju u više navrata posjećivao i Petar II, koji se u to lično uvjerio. U Bjelopavlićima je započela sa radom još jedna svjetovna škola, nakon one koja je radila u Ostrogu, i to na Orjoj Luci 1857. godine. Ona je bila smještena u dvorcu knjaza Danila Petrovića, a imala je i svoju biblioteku. Prvi učitelj u ovoj školi je bio Maksim Šobajić, iz bjelopavlićkog sela Šobajići. Da je bilo veliko interesovanje djece za opštim obrazovanjem pokazuje i otvaranje škole na Ždrebaoniku 1869. godine, tako da je u prva dva razreda u ovoj školi učilo preko stotinu učenika. Kako jedan učitelj nije mogao sam da organizuje nastavu za toliko učenika, školski odbor je poslao kao pojačanje jednog učiteljskog pripravnika. Narednih godina na teritoriji Bjelopavlića i Danilovgrada otvorene su škole i u Zagaraču 1870. godine, u Rsojevićima 1872., na Frutku 1974., u samom gradu (Danilovgradu) 1878., u Spužu 1879. godine itd.
Za širenje i razvitak školstva značajna je 1870. godina, kada su državne vlasti formirale Glavno školsko nadzorništvo, a za izvođenje nastave su birani obrazovaniji učitelji, s tim da je bilo organizovano i njihovo dodatno usavršavanje. Urađen je novi i moderniji nastavni plan i program, nabavljeni su novi udžbenici i literatura, kao i nova nastavna sredstva. Na taj način su stvoreni daleko bolji uslovi za kvalitetniji i sveobuhvatniji nastavni proces, tako da je u školskoj 1871/1872. godini otvoreno 38 škola, a 1875/1876. godine bila je 51 muška i 1 ženska škola sa 3.159 učenika i 97 učenica, koje je učilo 62 učitelja i jedna učiteljica. Najveće zasluge za razvitak školstva i Crnoj Gori pripadaju Milanu Kostiću, tadašnjem glavnom školskom nadzorniku, kojega su državne vlasti angažovale za ovaj poduhvat.
Izgradnja grada na Ćeranića Glavici (Danilovgradu, od 15 hiljada stanovnika,) prema urbanističkom planu inž. Dragiše Milutinovića iz 1869. godine (finansirala ga je vlada Srbije), predstavljao je veliki poduhvat, koji je započeo 1870. godine, a to je iniciralo i otvaranje više škola, kao i prve poljoprivredne škole, nazvane Knjaževska Crnogorska zemljodjelska škola. Za njeno sjedište nadležne vlasti (Uprava odjeljenja Senata Crne Gore ) su odabrale Ždrebaonik (Bjelopavlići), mjesto u blizini samoga sjedišta grada. Ova oblast, kao i čitava bjelopavlićka kotlina, pružala je izvanredne uslove za uzgajanje različitih vrsta agrikultura, što je bilo neophodno za praktični dio obavljanja nastavnog procesa ove škole. Za planiranje i realizaciju ovog poduhvata državne vlasti su angažovale dotadašnjeg direktora ekonomske škole u Požarevcu dr Đorđa Radića, jer Crna Gora nije imala stručnjaka tog profila, a on se bio pročuo po objavljenim stručnim radovima iz oblasti poljoprivrede. Dr Đorđe Radić, upravitelj ove škole, za nastavni proces je pribavio: potrebnu stručnu literaturu i udžbenike; pripremio parcele i nabavio nekoliko neophodnih poljoprivrednih mašina za praktičnu nastavu; angažovao stručne i kompetentne nastavnike za potrebe nastave. Dr Radić je proces nastave isplanirao da ima teorijski i praktični dio, s tim da su uz praktični rad išla i stručna predavanja, savjeti i sugestije, kako bi se steklo što više znanja i iskustva. Učenici su još za vrijeme školovanja počeli da šire znanja i da ga primjenjuju na svojim imanjima i u sredinama gdje su živjeli, tako da su zainteresovali i brojne druge poljoprivrednike da usavršavaju svoju djelatnost. Početak Veljeg rata 1876. godine prekinuo je uspješan rad ove škole, a posebne zasluge za to pripale su dr Đorđu Radiću, kojega su državne vlasti odlikovale ordenom Danila I trećeg stepena za „usrdnu pripomoć pri podizanju prosvjete u Crnoj Gori”. Ni nakon Veljeg rata 1878. godine nije nastavljen rad ove škole zbog loše ekonomske situacije, uslovljene posledicama teškog i iscrpljujućeg rata.
Na razvoj prosvetiteljske misije u Bjelopavlićima veliki značaj je imalo i otvaranje biblioteka. Naime, prve biblioteke su formirane pri osnovnim školama. Njihove usluge su koristili učenici i učitelji, a time su knjige bile dostupne i manjem broju zainteresovanih ljudi kojima su ih oni davali na kratkotrajno korišćenje. Tek sa otvaranjem javnih biblioteka, svi građani su bili u prilici da koriste knjige iz više oblasti i šire svoja znanja. Jedna takva biblioteka sa čitaonicom osnovana je 1889. godine u Danilovgradu i imala je veliki prosvetiteljski značaj za ovaj kraj. O njenom otvaranju izvještavao je i časopis za crkvu i školu Ministarstva prosvjete i crkvenih djela Knjažestva crnogorskog „Prosvjeta”, pod naslovom „Čitaonica na Danilovgrad”, uz tekst koji glasi: „Kako nam javljaju s Danilovgrada ustanovljena je ovijeh dana čitaonica koja već broji 70 članova. Sretno da Bog da!” O osnivanju čitaonice piše i „Glas Crnogorca” 26. jula 1889. godine, u kojemu se navodi da je njen upravnik bio vojvoda i pop Risto Bošković, da su postojala pravila čitaonice, a godišnja preplata iznosila je tri forinte. Broj članova biblioteke se stalno povećavao, tako da ih je 1897. godine bilo 116. Otvaranje ove biblioteke sa čitaonicom iniciralo je da se ubrzo otvore slične i u većim mjestima Bjelopavlića, kao: Ždrebaoniku, Martinićima, Spužu, Barama Šumanovića.
(Nastaviće se)